Kako je sve počelo?

Strukturirani dijalog nastajao je kroz gotovo deset godina rasprave o poziciji mladih u Europi. Prvi važniji dokumenti u kojem se okviri ovog procesa pojavljuju jesu Novi zamah za mlade u Europi – Bijela knjiga objavljena 2001., Okvir za Europsku suradnju u području mladih iz 2002. i Europski pakt za mlade iz 2005. Ovi dokumenti redom navode važnost dijaloga s mladima, njihova uključivanja u konzultacijske procese prilikom donošenja različitih politika koje ih se tiču. Strukturirani dijalog se kao termin prvi put spominje u Odluci Vijeća ministara za mlade iz 2005. Tom se Odlukom Europska komisija i sve države članice pozivaju da uključe sve relevantne aktere – organizacije, znanstvenike, donositelje odluka – u proces strukturiranog dijaloga s mladima.

Donošenjem Europske strategije za mlade za razdoblje od 2010. do 2018. i Obnovljenog okvira za Europsku suradnju u području mladih, mladi su kao skupina prepoznati kao ključni društveni akteri. Važnost ovih dokumenata nije samo u tome što definira očitu činjenicu da su mladi važni u društvu, već što mladima strukturirano pristupa kao resursu koji može pridonijeti kvalitetnom donošenju javnih politika, a ne samo kao problemu koji treba rješavati.

“…mladi moraju imati zajamčeno pravo

utjecaja na politike koje se odnose na mlade.”

Rezultat prepoznavanja mladih kao ključnog aktera u procesu jest i potreba da se takvoj skupini osigura pravo sudjelovanja u procesu donošenja odluka. U istoj mjeri kao što poslodavci i sindikati imaju zajamčeno pravo utjecaja na donošenje politika koje utječu na radnike, mladi moraju imati zajamčeno pravo utjecaja na politike koje se odnose na mlade. Kako bi ova prava mladih zaštitili i zajamčili, osiguran je trajan proces strukturiranog dijaloga između donositelja odluka, organizacija mladih i mladih. Taj proces obvezuje Europsku komisiju i države članice Europske unije na trajni dijalog s mladima.

Struktuirani dijalog provodi se u 8 područja definiranih kao glavne odrednice politike za mlade Europske unije suklasno Europskoj strategiji za mlade. To su:

  1. obrazovanje i osposobljavanje;
  2. zapošljavanje i poduzetništvo;
  3. zdravstvo i dobrobit;
  4. sudjelovanje;
  5. volonterske aktivnosti
  6. socijalna uključenost;
  7. kreativnost i kultura;
  8. mladi i svijet.

Opći su ciljevi ovog procesa stvaranje jednakih prilika za obrazovanje i zapošljavanje svim mladima te poticanje aktivnoga građanstva, socijalne inkluzije i solidarnosti među mladima.

Do 2016. provedena su četiri puna ciklusa strukturiranog dijaloga. Prvi su ciklus provodile Španjolska, Belgija i Mađarska od početka 2010. do prve polovice 2011., a njegova je tema bila zapošljavanje mladih. Proces je počeo konferencijom u Španjolskoj u prvoj polovici 2010. i u tom su razdoblju usuglašeni prioriteti ključni za zapošljavanje mladih, odnosno za rješavanje problema njihove nezaposlenosti. Tijekom belgijskog predsjedavanja nastavljena je druga faza dijaloga u kojoj su održane nacionalne konzultacije čiji su rezultati predstavljeni na konferenciji održanoj krajem 2010. Treća se faza odvijala tijekom mađarskog predsjedavanja i njezin je rezultat bio popis preporuka u vezi s temom zapošljavanja mladih i budućim procesima strukturiranog dijaloga.

Po sličnom je obrascu proveden i drugi ciklus strukturiranog dijaloga u okviru kojeg su kroz predsjedavanje Poljske, Danske i Cipra obrađene teme u vezi sa sudjelovanjem mladih u demokratskom životu Europe.

Treći je ciklus počeo 2013. i protezao se kroz predsjedavanja Irske, Litve i Grčke, a glavna mu je tema bila socijalna inkluzija mladih.

Četvrti ciklus koji je počeo u srpnju 2014. tematizirao je  osnaživanje mladih za političko sudjelovanje i odvijao se kroz predsjedavanje Italije, Latvije i Luksemburga.

Trenutno traje provedba petog ciklusa koji je započeo 2016. godine za predsjedavanja Nizozemske, a nastavit će se i kroz predsjedavanje Slovačke i Malte. Posvećen je životnim vještinama mladih, a poseban naglasak stavljen je na vještine koje mladima omogućuju da sudjeluju u raznolikoj, povezanoj i uključivoj Europi.

Povijest ovog procesa pokazuje da je visoka razina inkluzije mladih i organizacija mladih u proces donošenja odluka moguća i da se time osiguravaju relevantne i korisne preporuke i prijedlozi za javne politike.